Denis Krašković
Himna prirodi i životu na zemlji
Umjetnik Denis Krašković, po školovanju i vokaciji akademski kipar, izrađivao je i izrađuje obojane drvene skulpture te željezne skulpture (grandiozan ciklus pod nazivom NE). No, on je svestrani, polivalentni majstor koji za realizaciju svojih ideja, zamisli i vizija koristi različite medije umjetničkoga izražavanja: crta, slika, izrezuje reljefe, modelira u drvetu i željezu, crta stripove i animirane filmove, kao što se koristi i fotografijom te video kamerom. Na njegovu umjetnost bitan su utjecaj imali film, animacija, strip, masovne vizualne komunikacije i alternativni mediji poput eksperimentalnog filma i videa. Stoga i njih upražnjava, ne bi li stvorio i istaknuo svoje preokupacije, i riječju, iskazivao svoj svijet.
Oblikovanje skulptura, a i dvodimenzionalnoga medija poput crteža i slike, uvijek mu je realističko, pa i verističko i naturalističko. Realizam je imanentan umjetnosti oduvijek i nikada se nije ugasio niti u suvremenim umjetničkim tokovima. Dapače, jači je danas nego ikada prije. Treba svakako naglasiti da je realizam vrlo žilav i postojan stil izražavanja. Kada se usporede najrazličitiji segmenti suvremene umjetnosti 20. stoljeća, te situacije i stanja u mnogostrukim recentnim i aktualnim umjetničkim događanjima, primijetit ćemo prije svega veliki povratak figuraciji, i realizmu. Jedan od najznačajnijih teoretičara kulture danas, engleski profesor teorije književnosti Terry Eagleton piše:
Kada je riječ o kulturnom establishmentu, moderna, poput kulture šezdesetih i sedamdesetih, mogla je i realizam smatrati danom činjenicom. Realizam se doista pokazao najotpornijim kulturnim oblikom u zapadnjačkoj povijesti koji je pobijedio sve suparnike. A to nas upućuje na zaključak da u njemu ima nešto što je duboko ukorijenjeno u psihi Zapada. Vrijedna je bila ona umjetnost koja je odslikavala svijet u kojemu bismo se prepoznavali. Ali, zašto se to smatralo tako vrijednim, teško je reći. Odgovor ima više veze s magijom, negoli estetikom. Realizam je bilo ono što su novi pokreti željeli razbiti. Ali njihovi eksperimenti u umjetnosti i mišljenju ipak su o njemu ovisili. Kubističku sliku ne bismo smatrali zapanjujućom da nismo naviknuli na nekubističke štafelaje. Disonanca se oslanja na osjećaj sklada. U određenom smislu, modernistički napad na realizam nije uspio. Već tridesetih godina, realizam je ponovno bio čvrsto na konju. Šezdesetih i sedamdesetih nove kulturne studije učinile su još jedan hrabar pokušaj da ga svrgnu, a pri tome su prizvale u pomoć modernističku umjetnost. Ali i taj je pokušaj bio zaobiđen. Realizam je, dakle, i u naše doba doživio svojevrsnu rehabilitaciju. Uporno ustrajavanje kipara Denisa Kraškovića na realističko – naturalističkim prosedeima stvar je svjetonazora, i pogleda na umjetnost. Njegovo je kiparstvo i slikarstvo živo, pulsirajuće, vitalno, aktualno, tehnički dotjerano, narativno i uvjerljivo.
U svojoj umjetnosti Krašković se bavi prirodom. Velika je njegova ljubav prema prirodi, prema slobodnim bićima u prirodi, prema životinjama poglavito, kako sam zapisao u jednom ranijem predgovoru.
[2] Česti su mu motivi životinje (zoologija), te biljke (botanika) i minerali (mineralogija). Nacrtao je seriju u svijetu ugroženih biljnih i životinjskih vrsta. U prirodi mora postojati kontinuitet. Umjetnik u svojemu radu nastoji upozoriti na nužnost kontinuiteta, koji vječnom dijalektikom Istog i Drugog, opstoji kao redovno stanje svijeta. Niz njegovih životinja, tih divnih stvorenja, kao da skicira asocijaciju na tekst Jorge Luisa Borgesa koji citira ''određenu kinesku enciklopediju'' u kojoj je napisano da se ''životinje dijele na: a) one koje pripadaju Caru, b) balzamirane, c) pripitomljene, d) odojke, e) sirene, f) fantastične, g) pse na slobodi, h) one koje su uključene u ovu klasifikaciju, i) koje se bacakaju kao lude, j) bezbrojne, k) nacrtane s iznimno finim kistom od devine dlake, l) et cetera, m) koje su upravo razbile vrč, n) koje izdaleka izgledaju kao muhe''.
[3] No, Denis se ne zamara enciklopedijskim karakterom živih bića u prirodi, već ih radije u svojoj humorističnoj, optimističkoj i radosnoj vizualnoj inscenaciji stvara kao tautološke amalgame njihova stvarnosnog prirodnog izgleda. Već su antologijska djela suvremenoga hrvatskog kiparstva njegovi kit, morž, tuljani, pingvini, slonovi, janje, i ostale ljupke životinje. Dapače, učinio je korak k hiperealizmu upotrebom boje kojim je drvo premazano. Duhovitost i vedrina čine Kraškovićevu umjetnost neodoljivo privlačnom, tim više što je njegova umjetnost oplemenjena infantilizmom u najboljem smislu te riječi, jer se majstor iskazao kao vrhunski umjetnik, a da opet, nikada nije želio, niti želi odrasti. Vječno dijete u njemu stvara umjetnost koja se mora voljeti jer u nje nema ni natruhe egzistencijalističkih tlapnji. Sve je sama radost, užitak i ljubav prema stvaranju, jer je takav i prema životu. Njegova
Sveta izložba dodatno potvrđuje ovu tezu. Od poliestera je (odmaknuvši se malko od drva i željeza) izradio lik sv. Franje Asiškog koji propovijeda životinjama. Sluša ga trinaest životinja: pet svinja, dva psa, jedan morž, jedna žirafa, jedna ovca i jedno janje, jedna hijena i jedna kokoš koja mirno kljuca. Sve su obojane u jake boje, a hijena je crna kao predstavnik zvijeri, i u najvećemu kontrastu s bijelim likom svetoga Franje. Ptičica sjedi na Franjinoj ruci, kao predstavnica svoje vrste. Svi su oblikovani stilizirano. Bitno je reći da ''umjetnikov odabir ovoga sveca razumijemo kroz zajedničku ljubav prema životinjama, ali povezanost se očituje i na drugim razinama. Denisa se prepoznaje i po njegovim ekološki osviještenim radovima, a sv. Franjo zaštitnik je okoliša. Poruke ovoga sveca, njegovo propagiranje nematerijalizma i ljubav prema Siromaštini bile su krajnost i u njegovo doba.''
[4]
Kokoš koja kljuca zrno na podu i ne sluša propovijed sv. Franje, pojavljuje se ponovno u minijaturnim dimenzijama kako kljuca ne više zamišljeno zrno kukuruza, već stvarno zrnce pijeska s Mjeseca. Koliko je zrnce pijeska s Mjesečeve površine mikroskopski maleno, utoliko je minijaturna i kokoš koja ga kljuca. Naime, tri prava originalna zrnca pijeska s Mjeseca čuvaju se u zagrebačkom Prirodoslovnom muzeju, a dar su američkoga predsjednika Richarda Nixona svojemu jugoslavenskom kolegi Josipu Brozu Titu, prigodom posjete 1970. godine.
Povijest prirode čitavo polje vidljivoga svodi na sustav varijabli čije vrijednosti mogu biti određene ako ne kvantitetom, onda barem savršeno jasnim i uvijek dovršenim opisom. Točno takvim opisom Denis gradi svoje životinje, biljke, minerale i ljude: jasnim i razgovijetnim realističkim govorom formi. Velika proliferacija bića na površini zemaljske kugle može uz pomoć strukture ući u sukcesiju deskriptivnog jezika i u polje
mathesisa koje će biti opća znanost o poretku. I taj konstitutivni, tako složen odnos uspostavlja se u prividnoj jednostavnosti onoga što je vidljivo i opisano. U širokoj se sintaksi svijeta različita bića usklađuju jedna s drugima: biljka komunicira sa životinjom, zemlja s morem, čovjek sa svime što ga okružuje. Sličnost nameće bliskosti koje pak osiguravaju sličnost. Mjesto i sličnost se isprepliću: vidimo rast mahovine na hrptu školjaka, biljaka na rogovlju jelena, raznih vrsta trava na licu ljudi, pa čudan zoofit ima pomiješana svojstva koja ga čine sličnima kako biljci, tako i životinji.
[5] Svijet je univerzalna ''prikladnost'' stvari, u vodi postoji onoliko riba koliko na zemlji ima životinja ili stvari koje proizvodi priroda ili čovjek, u vodi i na površini zemlje ima onoliko bića koliko ih je na nebu i kojima odgovaraju. Naposljetku, u svemu što je stvoreno ima ih onoliko koliko bismo najviše mogli naći sadržanih u Bogu, ''Sijaču Postojanja, Moći, Znanja i Ljubavi''.
[6] Što se tiče biljnoga sastava - a Denis izrađuje skulpturu
sjemena, istinskog i simboličnog izvora biljnoga života, kao metaforu svekolikoga života koji himnično slavi i pjeva – biljka je prikladna za grubu zvijer, koja je po osjećaju prikladna za čovjeka koji se po svojoj inteligenciji prilagođuje svim zvijezdama.
[7] Postoje mnoge analogije. Stara je analogija biljke i životinje (biljka je životinja koja stoji glavom prema dolje, usta – ili korijenja – uronjenih u zemlju. Njezini se hranidbeni principi penju odozdo prema gore, uzduž stabljike koja se pruža poput tijela i završava s glavom – krošnjom, cvijećem, lišćem; korijen je donji dio biljke, stabljika gornji, kao što u životinja mreža krvnih žila također počinje u donjemu dijelu trbuha i glavna se vena uspinje prema srcu i glavi. Na vrhu je čovjek. Denis uvijek u svojim radovima ima čovjeka, bilo da gleda ptice u letu (slika
E, moj robote, kad bismo barem ti i ja bili ovako slobodni), žudeći za najvišim idealom, slobodom, bilo da ga razmatra u dalekoj prošlosti kao pračovjeka, s kojim dapače, vodi dijalog (
Razgovor s pračovjekom). Čovjek je uvijek u proporciji s nebom, sa životinjama i biljkama, sa zemljom, metalima, stalaktitima ili olujama. Uspravan između lica svijeta, on je u odnosu s nebeskim svodom, ali i sve odnose izokreće i približava u analogiji ljudske životinje i zemlje koju nastanjuje: njegovo je meso njiva, kosti su mu stijene, vene široke rijeke, mjehur mu je more, a sedam glavnih udova sedam metala koji se skrivaju u dubinama rudnika.
[8] Denis je svjestan mijena u prirodi, činjenice da ništa nije vječno, i upravo to mu daje suštinski alibi da bude iskren u svojoj umjetnosti, da ne čini ništa izvan njega samoga, da ne laže, već uvijek govori svoju istinu. Svjesnost o prolaznosti svega eksplicira slikom
Prolazi sve, u kojoj voda teče u slivnik, a i vlastitom parafrazom
Plesa mrtvaca, tegobne teme smrti u kolu s različitim predstavnicima društvenih klasa.
[9] Kod duhovitog Denisa verzija
Plesa mrtvaca podrazumijeva da u kolu s kosturima, simbolima smrti, ''plešu'' pripadnici životinjskih i biljnih vrsta (medvjed, kaktus, majmun, suncokret, klokan, papučice i amebe, te stablo). Time Krašković uvodi u svoju umjetnost
temporalnost, kategoriju vremena. Važno je svakako ponovno istaknuti da je umjetnost Denisa Kraškovića iznimno iskrena, neposredna, pa i kada govori o smrti i prolaznosti svega, ostaje vječni optimist i raduje se svijetu i životu baš takvom kakav jest. Njegova je umjetnost stoga i intimistička, autobiografska. Kako ga u svemu vodi veliko srce i ljubav, tako je naslikao i sliku svoje nesretne ljubavi (slika
Salamander). Crveni golemi gušter i slon omeđuju djevojački lik u crnom, u neboji kojom je ovila nekoć davno Denisovu dušu. No, da ljubav sve vodi i uvijek pobjeđuje, kazuje nam dirljiva skulptura
Silvija i Vlado. Silvija je kornjača, a Vlado leptir na njezinim leđima. Vole se. No, on će živjeti samo jedan dan, a ona će ga oplakivati sto godina, koliko može živjeti. Vrijeme je i ovdje čimbenik ritma života u svijetu, u prirodi i u svekolikim životima, i svega što donosi i odnosi, i odnosi da bi opet donijelo, i tako u vječnost. Dio smo dijalektike vječnoga kretanja. Po njoj živimo i umiremo.
U Zagrebu, lipnja mjeseca 2012.
.jpg)